Trebalo je samo ispuniti tišinu. Umjesto toga nastala je mala likovna obitelj

Kad sam počela razmišljati o likovnim tečajevima za djecu, iza toga nipošto nije stajao neki veliki poslovni plan.

Zapravo je bilo mnogo jednostavnije.

U prodaji slika ponekad naiđe razdoblje u kojem se sve događa odjednom. Narudžbe, prodaja, posao. A onda opet nastupi tišina.

Upravo sam takve trenutke htjela nekako smisle’no ispuniti.

Palo mi je na pamet da bih mogla podučavati djecu.

Tada nisam ni slutila da ću se jednoga dana suočiti s posve suprotnim problemom.

Danas više ne primam nove polaznike jer za još djece jednostavno nemam kapaciteta.

Zapravo su me sama pronašla

Tečajevi nisu nastali tako da sam jednoga dana sjela i rekla: Eto, sada ću postati voditeljica tečajeva.

Došlo je to postupno i prirodno. Počeli su mi se javljati roditelji i pitati bih li njihovu djecu učila crtati i slikati.

Pa sam pokušala.

I otkrila sam da u tome uživam.

Jako.

Osim toga, iznenadilo me kakva djeca dolaze k meni. Vješta su, pažljiva, znatiželjna i često nevjerojatno aktivna.

I doista su talentirana.

Ponekad me čak iznenadi što sve mogu smisliti, kako razmišljaju o slici ili kako se snalaze s nečim što bih ja sama napravila posve drukčije.

Od učiteljice sam postupno postala nešto malo drukčije

Na početku sam, naravno, bila učiteljica, a ona su bila djeca koja su dolazila k meni na likovni tečaj.

No s vremenom se taj odnos promijenio.

Djeca se vraćaju. Sve se bolje poznajemo, a ja upoznajem ne samo njihov način stvaranja nego i njih same.

Donose mi svoje crteže i male darove. Dođu i zagrle me. Nakon praznika kažu mi da sam im nedostajala.

I u takvim trenucima shvatim da je iz nečega što je isprva trebalo samo ispuniti slobodnije vrijeme između slika nastalo nešto posve drugo.

Naša mala likovna obitelj.

I to mi je možda najdragocjenije od svega.

„Nema veze. Hajde, popravit ćemo to.“

Jednoj stvari nastojim učiti djecu od prvoga sata.

Ništa nije pogrešno.

Ako nešto ne uspije, svijet se neće srušiti. Boja ode na drugu stranu, crta nije ondje gdje je trebala biti, nešto se razmaže ili rezultat odjednom ne izgleda onako kako smo zamislili?

Nema veze.

Hajde, popravit ćemo to.

U slikanju se mnogo toga može promijeniti, preslikati ili iskoristiti na posve drukčiji način. A ponekad upravo nešto što je isprva izgledalo kao pogreška na kraju postane najzanimljiviji dio slike.

Ne želim da se djeca boje povući potez kistom samo zato što bi mogao biti pogrešan.

Želim da isprobavaju.

A prije svega da odlaze s osjećajem da su nešto postigla.

Zato od mene često čuju:

„To je prekrasno.“

„Odlično.“

„Super!“

„Kako ti to dobro ide.“

Možda su to obične riječi. No djetetu ponekad mogu značiti jako mnogo.

Ne moraš sve raditi točno kao ja

Naravno, nečemu ih učim. Pokazujem im tehniku, usmjeravam ih i ponekad trebam da isprobaju određeni postupak.

No istodobno ne želim deset jednakih crteža.

Ponekad ih pustim da rade potpuno po svome. Drugi put napravimo kompromis:

„Naravno, možeš. Ali najprije ćemo isprobati ovo što ti želim pokazati.“

I to funkcionira.

I sama imam dvoje djece pa već prilično dobro znam da dijete ne morate na sve prisiljavati. Često je dovoljno pronaći način kako ga dobro usmjeriti.

Ako nešto doista ne želi raditi, ne prisiljavam ga.

Po meni likovni tečaj ne bi trebao biti mjesto na kojem dijete devedeset minuta izvršava naredbe odrasle osobe.

Treba učiti, ali se pritom mora i zabavljati.

A čemu su djeca naučila mene?

Svakako strpljenju.

Iako sam uz dvoje vlastite djece u tome već imala nešto prakse. 😄

Ali naučila su me još nečemu.

Ne bojati se boja.

Djeca ponekad ne razmišljaju o njima tako složeno kao mi odrasli. Jednostavno posegnu za bojom koja im se sviđa. Isprobavaju kombinacije u koje se možda sama ne bih upustila.

I to često funkcionira.

U tome su mi inspiracija.

Podučavam ih onako kako osjećam

Nemam nikakvu složenu filozofiju prema kojoj bih vodila svoje tečajeve.

Djecu podučavam onako kako osjećam.

Srdačna sam, doista volim djecu i želim da se kod mene osjećaju dobro. Po reakcijama roditelja i same djece imam osjećaj da upravo taj pristup funkcionira.

Ne želim biti samo osoba koja stoji pokraj stola i provjerava drži li dijete pravilno kist.

Želim ih nečemu naučiti. Želim da napreduju u svojem stvaranju.

Ali jednako mi je važno kako se pritom osjećaju.

Što bih voljela da jednoga dana ponesu sa sobom?

Naravno, bit će mi drago ako nauče crtati i slikati.

No još ću se više radovati ako sa sobom ponesu i nešto drugo.

Zadovoljstvo onime što su sama stvorila.

Prijateljstvo.

Razumijevanje.

Hrabrost da nešto pokušaju.

A prije svega spoznaju da ne mora sve biti savršeno i da pogreška ne znači kraj.

Možda ćemo je popraviti.

Možda ćemo je preslikati.

A možda će iz nje na kraju nastati nešto još bolje od onoga što smo prvotno planirali.

A kad se osvrnem unatrag, zapravo ima nečeg prilično smiješnog u svemu tome.

Tečajevi su isprva trebali samo ispuniti razdoblja u kojima oko slika zavlada tišina.

Danas bi mi bez toga dječjeg smijeha, boja, crteža, zagrljaja i našeg zajedničkog stvaranja u ateljeu bilo i previše tiho.