Crna, bijela i lice. Svakako nastavljam s time. Tko je sljedeći?

Početkom ljetnih praznika predstavila sam vam nešto što je u mom stvaralaštvu opet bilo pomalo drukčije.

Bez nježnog sjenčanja olovkom. Bez boja, slojeva akrila i dugog traženja prave nijanse.

Ovaj put samo crna, bijela i lice.

I premda tada ni sama još nisam znala kamo će me taj put odvesti, danas jedno znam sasvim sigurno.

S ovim definitivno ne prestajem. Naprotiv.

Kad su dovoljne samo crna i bijela

U ovom načinu stvaranja uživam upravo zbog njegove jednostavnosti.

Na prvi pogled.

Jer u stvarnosti vam crna i bijela ništa ne opraštaju.

Nemate na raspolaganju desetke nijansi kojima možete postupno oblikovati portret. Ovdje nema mnogo prostora za „još ću to malo popraviti”.

Svaka linija, svaka crna ploha i svako mjesto koje ostavim potpuno bijelim odlučuje o konačnom rezultatu.

I možda baš zato toliko uživam u tome.

Iz nekoliko izražajnih poteza postupno počinje izranjati lice. Odjednom se pojave oči, izraz, kosa, brada… i osoba koju prepoznajete, iako na platnu zapravo mnogo toga uopće nema.

Ponekad, naime, ne morate naslikati sve da bi se vidjelo sve što je bitno.

Od prvog portreta do sljedećih

Kad sam početkom ljetnih praznika pokazala prvi portret nastao na ovaj način, doživljavala sam ga pomalo kao eksperiment.

Htjela sam iskušati nešto novo. Osloboditi se detalja, boja i klasičnog načina na koji inače gradim portret.

Ali nije ostalo samo na jednom.

Postupno su se pridružila i druga lica, a sa svakim sam u ovom stilu počela još više uživati.

Svaki portret funkcionira sasvim drukčije. Negdje su presudne oči, drugdje prepoznatljiva frizura, brada, usne ili samo jedna izražajna sjena.

I upravo je u tome za mene čar cijele serije.

Posca u ruci, bez gumice

Veliku ulogu u ovim slikama imaju’ i POSCA markeri, kojima radim izravno na platnu.

A ovdje dolazi zabavni dio.

Olovku možete izbrisati gumicom. Boju ponekad možete preslikati.

Ali kad povlačite izražajnu crnu liniju preko bijelog platna, jednostavno joj morate vjerovati. 😄

Možda i zato ovo stvaralaštvo ima sasvim drukčiju energiju od mojih klasičnih portreta.

Brže je, odvažnije i sirovije. Potiče me da lice promatram drukčije i tražim samo ono što je za njega doista karakteristično.

Nije zamjena. To je još jedan put.

To ne znači da napuštam svoje ostale slike.

Upravo suprotno.

I dalje volim olovku. I dalje ću slikati akrilom, stvarati portrete, eksperimentirati i iskušavati nove stvari.

Nikad, naime, nisam željela ostati zatvorena u jednom stilu samo zato što me ljudi po njemu prepoznaju.

U stvaranju uživam upravo onda kad mogu napredovati.

A ova crno-bijela serija jednostavno se pridružila mojim ostalim radovima.

Pomalo drska.

Pomalo minimalistička.

I izrazito moja.

A sada me zanima samo jedno…

Kad pogledam portrete koji su već nastali, automatski razmišljam o sljedećem licu.

Tko bi se savršeno uklopio u ovaj stil?

Izražajne oči? Prepoznatljive crte lica? Kultna frizura? Brada? Ili netko koga u ovakvoj izvedbi uopće ne bih očekivala?

Naravno, već imam nekoliko imena na umu.

Ali ovaj put zanima me i vaše mišljenje.

Dakle, definitivno ne prestajem. Prije imam osjećaj da tek počinjem.

A pitanje za kraj zapravo je sasvim jednostavno:

Tko je sljedeći? 🤎