Vratila sam se. Novi atelje, novi tečajevi i glava puna ideja

Evo me opet. Nakon ljeta, praznika i malo drukčijeg ritma ponovno sam u punom radnom pogonu. A ove je godine taj povratak još malo zanimljiviji. Kod kuće već imamo školarca i predškolca, pa rujan kod nas nipošto ne znači polagan i miran početak. 😄

Ujutro škola, vrtić, užine, torbe i sve one svakodnevne obveze. Poslijepodne djeca, izvannastavne aktivnosti, zadaće i obiteljska svakodnevica. Između svega toga moj atelje, tečajevi, klijenti, slike i ideje koje, naravno, najradije dolaze baš u trenutku kad bih trebala misliti na nešto sasvim drugo.

Ukratko, uobičajeni vrtlog.

A znate što? Zapravo baš onakav kakav volim.

Nakon praznika zaista sam se veselila povratku u atelje. Nedostajali su mi miris boja, pripremljena platna, kistovi, djeca za stolovima, njihova pitanja i ponekad posve neočekivane ideje.

Jednako sam se veselila i trenucima kada ću ovdje ostati potpuno sama. Pustiti glazbu, uzeti kist u ruku i ponovno neko vrijeme samo slikati.

Ove godine povratak donosi i još jednu veliku novost.

Atelje je dobio novo ruho

Već sam neko vrijeme osjećala da mi treba promjena. Nisam željela tražiti veći prostor ni drugu lokaciju. Trebalo mi je da moj sadašnji atelje počne funkcionirati malo drukčije.

Tko me poznaje, vjerojatno zna da, kad se nečega prihvatim, rijetko stanem na premještanju jednog stola. 😄

I tako se selilo, premještalo, razvrstavalo, čistilo, smišljalo… a onda, naravno, opet premještalo.

Glavni je cilj bio dobiti više prostora za samo stvaranje. Važno mi je da se ovdje ugodno radi meni, ali i da dovoljno mjesta imaju’ djeca koja dolaze na moje likovne tečajeve.

A rezultat?

Obožavam ovaj prostor. ❤️

Atelje sada djeluje prozračnije, urednije i mnogo ugodnije. Odjednom imam osjećaj da se u njemu lakše diše. Djeca imaju’ svoj prostor za rad, sve ima više smisla, a ja se ovdje osjećam dobro ne samo dok vodim tečajeve nego, prije svega, dok sama stvaram.

A pritom je to još uvijek isti atelje.

Samo malo drukčiji.

Sjedim ovdje, gledam oko sebe i mislim: Da. Upravo sam tako htjela.

Možda se čini da je riječ samo o promjeni prostora, ali okruženje u kojem se stvara meni znači jako mnogo. Treba mi prostor u kojem se osjećam dobro. U kojem mogu napraviti nered, razložiti boje, ostaviti nedovršeno platno i sutradan mu se ponovno vratiti.

Atelje za mene nikada nije bio samo prostorija u koju dolazim raditi.

On je dio mojeg svijeta.

A sada imam osjećaj da još malo više odražava ono gdje se trenutačno i sama nalazim i smjer u kojem želim dalje razvijati svoj rad.

Nova školska godina, nova djeca i nove priče

S početkom školske godine, naravno, ponovno su počeli i moji likovni tečajevi za djecu.

Neku djecu već dobro poznajem i nakon praznika ponovno mi dolaze. To mi je posebno drago. Mogu pratiti kako postupno napreduju, što ih je počelo zanimati, u čemu su stekli više sigurnosti i kako se mijenja njihovo vlastito stvaralaštvo.

Uz poznata lica ove godine dočekujem i nove male likovne umjetnike.

Svatko dolazi sasvim drukčiji.

Netko odmah posegne za bojama i najradije bi već na prvom satu isprobao sve što pronađe u ateljeu. Nekome drugome treba malo vremena da se snađe i stekne sigurnost.

Upravo me ta različitost toliko veseli u radu s djecom.

Ne želim da djeca dođu na likovni tečaj i na kraju svi odu s jednakom slikom.

Učim ih raditi s bojom, kompozicijom, različitim materijalima i likovnim tehnikama. Istodobno nastojim svakome ostaviti dovoljno prostora za vlastite ideje i vlastiti rukopis.

Mogu isprobavati, istraživati i eksperimentirati. Sasvim je u redu ako nešto i ne uspije. Upravo iz takve naizgled pogreške ponekad nastane najbolji dio cijele slike.

Neki sati imaju’ konkretniji zadatak, a ponekad djeca dobiju samo temu ili nekoliko uvjeta, dok ostalo prepuštam njihovoj mašti.

Jer meni nije najvažnija savršeno naslikana slika.

Mnogo me više vesele trenuci kad dijete prestane svake dvije minute provjeravati radi li nešto „ispravno” i jednostavno počne stvarati.

Bez straha da će pogriješiti.

Jer upravo je u tome, po meni, bit umjetnosti.

Dječji tečajevi trenutačno su POPUNJENI

Neizmjerno me veseli što sva mjesta na redovitim dječjim tečajevima već imaju’ svoje male umjetnike. ❤️

Kad sam počinjala s tečajevima, nisam ni slutila koliki će dio mojeg rada jednoga dana postati. Danas me okružuju djeca koja se redovito vraćaju, dolaze njihova braća i sestre, pojavljuju se nova lica, a slobodna se mjesta postupno popunjavaju.

To je za mene velika radost, ali ujedno i odgovornost.

Ne želim stalno povećavati grupe samo da bih mogla primiti još djece.

Važno mi je da se svakome mogu istinski posvetiti. Trebam vidjeti što dijete upravo stvara, imati prostora da mu pomognem i postupno otkriti što mu odgovara, što ga veseli, a u čemu mu treba malo podrške.

Zato sada za redovite dječje tečajeve objavljujem: SVA SU MJESTA POPUNJENA.

No to nipošto ne znači da se vrata ateljea zatvaraju za druge zainteresirane.

Upravo suprotno. 😊

Pripremam vikend-tečajeve i radionice

Znam da ne odgovara svima redoviti tečaj tijekom tjedna. Netko ima druge aktivnosti, netko putuje iz drugog mjesta, a za neke zainteresirane jednostavno više nije bilo slobodnih mjesta.

Zato tijekom godine želim postupno najavljivati i jednokratne vikend-tečajeve likovnog stvaralaštva i radionice.

A tu mi, naravno, misli opet rade punom parom. 😄

Imam nekoliko ideja o tome što bih sve željela pripremiti. Privlače me različite tehnike, tematski susreti i tečajevi na kojima svatko stvara vlastitu sliku od početka do kraja.

Ne želim da to budu samo dva sata s bojama.

Voljela bih da svaka radionica ima svoj ugođaj i da ljudi s nje ponesu ne samo vlastiti rad nego i doživljaj stvaranja.

Konkretne termine postupno ću objavljivati ovdje na webu i, naravno, na svojim društvenim mrežama.

Ako za vas nije bilo mjesta na redovitom tečaju, svakako me nastavite pratiti. Bit će još mnogo prilika da dođete k meni u atelje. 🎨

A negdje između svega toga i dalje sam prije svega slikarica

Tečajevi čine velik i lijep dio mojeg rada.

Uživam u radu s djecom. Volim njihovu spontanost, maštu i način na koji razmišljaju o stvaranju. Ponekad smisle’ rješenje koje meni samoj nikada ne bi palo na pamet.

No uz sve to već osjećam golemu želju ponovno stati pred vlastito platno.

Bez zadanog zadatka.

Bez objašnjavanja.

Samo ja, boje, glazba, kistovi i slika za koju na početku možda ni sama ne znam kamo će me odvesti.

U glavi već imam nove slike.

Za neke imam prilično jasnu predodžbu. Za druge zasad postoji samo boja, atmosfera, osjećaj ili mali djelić nečega što bih željela prenijeti na platno.

A druge će možda nastati sasvim spontano tek kada uzmem kist u ruke.

Upravo se tom razdoblju sada doista veselim.

Trenucima kada se nakon završetka tečajeva atelje utiša, pustim glazbu i ponovno pred sobom imam vlastito platno.

Postupno će ovdje početi nastajati nove slike i nove priče.

I sama sam znatiželjna kamo će me ovaj put odvesti moje stvaralaštvo.

I moje se stvaralaštvo stalno mijenja

Kada se osvrnem nekoliko godina unatrag, vidim koliko sam velik put prešla.

Neke stvari u kojima sam prije uživala danas više ne osjećam na isti način. S druge strane, počinju me privlačiti teme, boje ili načini rada kojima se prije nekoliko godina možda uopće ne bih okrenula.

I mislim da je to dobro.

Ne želim stalno slikati na isti način samo zato što je nešto bilo uspješno ili se ljudima svidjelo.

Moram tragati.

Isprobavati.

Ponekad nešto pokvariti i krenuti iznova.

Upravo to volim u slikanju. Nikada nemam osjećaj da sam već sve naučila i da ću sada samo neprestano ponavljati isti postupak.

Svaka me slika može nečim iznenaditi.

I nadam se da će tako i ostati.

Dakle, da… vratila sam se

Sa školarcem i predškolcem.

S planerom u kojem ponovno postaje poprilično tijesno. 😄

Oko mene su nova djeca na tečajevima, ali i poznata lica koja su se vratila nakon praznika. Čekaju me vlastito stvaralaštvo, rad za klijente, vikend-radionice i, naravno, sve one ideje koje mi se neprestano rađaju u glavi.

Uz sve to tu je i moj preuređeni atelje, kojem se neizmjerno veselim.

Pomalo je kaotično.

Ali to je moj kaos. ❤️

Ponekad imam osjećaj da u jednom jedinom danu uspijem biti mama, vozačica, voditeljica tečaja, organizatorica, čistačica, fotografkinja, računovotkinja i obavljati još nekoliko zanimanja za koja nisam ni slutila da ih znam raditi. 😄

No negdje između svega toga i dalje sam prije svega slikarica.

Kada zatim dođem u atelje, uzmem kist u ruke i pogledam oko sebe, sve ponovno sjedne na svoje mjesto.

Atelje čeka novo stvaranje. Djeca se vraćaju za stolove, kistovi i boje su nam pri ruci, a prazna platna čekaju svoje nove priče.

A ja sam doista znatiželjna što će sve nastati tijekom sljedećih mjeseci.

Zato, dobro došli natrag sa mnom u atelje. ❤️