Da mi je netko prije nekoliko godina rekao da ću imati vlastiti atelje, podučavati djecu i odrasle, prodavati svoje slike i živjeti od onoga što stvorim vlastitim rukama, vjerojatno bih mu se nasmijala.

Ne zato što to ne bih željela. Više zato što tada uopće nisam mogla zamisliti da sam sposobna za tako nešto.

A znate što?

Ni danas nemam osjećaj da mi sve ide od ruke. Samo sada znam da to uopće nije važno.

Čekati da budem dovoljno dobra

Portrete sam počela crtati 2018. godine. Godinu dana poslije došao je akril.

Nisam imala savršeno opremljen atelje, godine iskustva, osmišljen brend ni poslovni plan na deset stranica.

Jednostavno sam počela.

Naravno, pojavile su se sumnje. Je li ovo dovoljno dobro? Hoće li se nekome svidjeti? Hoće li itko uopće kupiti moju sliku? Hoću li jednoga dana moći nešto prenijeti i drugima?

Mislim da si mnogi postavljaju slična pitanja. Ali da sam čekala da sve nestanu, vjerojatno nikada ne bih ni počela.

Prva slika nije bila najbolja

Kad danas pogledam neke svoje starije radove, mnogo bih toga napravila sasvim drukčije.

I to je dobro.

Upravo zahvaljujući tome vidim koliko sam napredovala tijekom tih godina.

Često čekamo savršenstvo i tek onda želimo svoj rad pokazati svijetu. Ali nitko ne počinje kao profesionalac.

Iza svake slike na mojoj web-stranici ili društvenim mrežama stoje sati rada, neuspjeli pokušaji, prepravljanja, ljutnja i radost.

Ponekad bih najradije cijelo platno okrenula prema zidu i nikad ga više ne pogledala. 😄 Na kraju bih mu se ipak vratila.

A onda je odjednom došao vlastiti atelje

U ljeto 2024. napravila sam još jedan velik korak.

Otvorila sam vlastiti atelje.

Odjednom sam imala prostor ne samo za sebe i svoje slike nego i za druge ljude. Počela su dolaziti djeca koja žele’ crtati i slikati, ali i odrasli koji se uz stvaranje žele’ nakratko odmoriti od svakodnevice.

S novim iskustvom, naravno, pojavile su se i sumnje.

Hoću li to moći? Hoću li im moći nešto prenijeti? I najvažnije – hoće li im sa mnom uopće biti zabavno?

S vremenom sam shvatila da uživam upravo u tom dijelu svojeg posla možda i više nego što sam očekivala.

Osim toga, mnogo me toga naučio.

Djeca ne čekaju da budu spremna

To kod njih obožavam.

Djetetu date platno, kist i boje i ono se uglavnom neće početi brinuti o tome hoće li stvoriti savršenu sliku.

Uzme kist i počne.

Bez oklijevanja pomiješa boje koje meni ne bi ni palo na pamet spojiti. Kad mu nešto ne uspije, uzme drugu boju, nešto preslika i nastavi.

Mi odrasli često radimo upravo suprotno.

Najprije sve analiziramo. Zatim počnemo sumnjati i na kraju čekamo pravi trenutak.

Ali on ponekad uopće ne dođe.

Poduzetništvo me naučilo upravo tome

Samostalan rad izvana može izgledati predivno.

Slike, atelje, tečajevi, fotografiranje ili društvene mreže čine samo jedan dio mojeg poslovanja.

Uz to se bavim računima, administracijom, web-stranicom, komunikacijom s klijentima, narudžbama, marketingom i milijunom drugih stvari.

Većinu sam morala naučiti u hodu i stalno učim nešto novo.

Neke ideje funkcioniraju sjajno, dok druge završe potpunim promašajem. Kad nešto ne funkcionira, promijenim to i pokušam drugim putem.

Prije bih možda tjednima razmišljala trebam li se u nešto upustiti. Danas si mnogo češće kažem:

Pa pokušaj. Ako ne uspije, barem ćeš znati da to nije pravi put.

Ne moraš znati kamo će te to odvesti

Kad sam nacrtala prvi portret, nisam ni slutila što će uslijediti.

Tada nisam razmišljala o velikim platnima. Vlastiti atelje činio mi se kao nešto vrlo daleko. A pogotovo nisam ni pomišljala koliko ću ljudi jednoga dana podučavati.

Možda je dobro što nisam znala što me čeka u budućnosti.

Da sam tada vidjela sve korake koji me čekaju, možda bih se uplašila i prije onog prvog. 😄

Na kraju je sve dolazilo postupno – prva slika, daljnje stvaranje, prva narudžba, prvi klijent, prvi tečaj i vlastiti atelje.

Zatim je došla nova ideja.

A nakon nje još jedna.

Još uvijek nemam sve osmišljeno

Možda upravo to ovim člankom najviše želim reći.

Nemam nikakvu tajnu formulu i ne znam gdje ću točno biti za pet godina. Svakako se ni svakog jutra ne budim s osjećajem da svoj život držim potpuno pod kontrolom.

Ponekad sumnjam, nešto zabrljam ili promijenim mišljenje.

S vremena na vrijeme padne mi na pamet ideja koja mi se čini pomalo ludom. Ipak je isprobam.

Tijekom tih godina shvatila sam jednu važnu stvar:

Možda nikada neće doći trenutak kada ćete si reći: Sada sam napokon spremna.

Često očekujemo da ćemo najprije steći samopouzdanje, a tek onda nešto učiniti.

Po meni to funkcionira upravo obrnuto.

Najprije to učinimo. I upravo tako stječemo samopouzdanje.

Dakle, ako nešto čekate…

Možda želite početi slikati, pokrenuti vlastiti posao, upisati tečaj, promijeniti posao ili napokon nekome pokazati svoje stvaralaštvo.

Možda imate na umu neki sasvim drugi san koji stalno odgađate za „jednom”.

Ne morate unaprijed znati cijelu priču.

Dovoljno je napraviti prvi korak.

Zatim će doći drugi. I odjednom ćete shvatiti da ste već mnogo dalje nego što ste na početku mogli zamisliti.

Ja sam svoj prvi korak napravila prije nekoliko godina s olovkom u ruci.

I još sam uvijek znatiželjna kamo će me dalje odvesti.