Ponovno u ateljeu. I s glavom punom novih ideja

Praznici su završili. I kao svake godine, imam osjećaj da su prošli nekako sumnjivo brzo.

Ljeto, izleti, odmor, dani bez budilice i bez stalnog gledanja na sat… a odjednom opet pripremamo školsku torbu, spremamo se za vrtić, izvannastavne aktivnosti i svi se pokušavamo sjetiti kako je zapravo izgledala naša uobičajena rutina.

Vašík će uz to ove godine učiti sam putovati kući, Toník ima svoju vrtićku rutinu, a tu su i izvannastavne aktivnosti, obitelj i sve one svakodnevne obveze.

A negdje između svega toga smo, naravno, i ja i moj atelijer. 😊

Tako da kod kuće sada sve polako sjeda na svoje mjesto.

A ja se vraćam.

Natrag u atelijer. 🤎

Ljeto bez slikanja? Kod mene to valjda i nije moguće

Iako sam se tijekom praznika trudila posvetiti ponajprije obitelji i djeci, moje ljeto zasigurno nije prošlo sasvim bez rada.

I tijekom praznika imala sam nekoliko narudžbi. Između naših ljetnih planova tako sam se vraćala kistovima, olovkama i započetom radu.

Nešto sam uspjela dovršiti, druge me slike čekaju upravo sada, a nekoliko narudžbi trebam dovršiti u skorije vrijeme.

No ljeti radim sasvim drukčije nego tijekom školske godine. Nemam ustaljen raspored, a zapravo ga i ne želim imati.

Moj se posao već dugo prilagođava obitelji i djeci. Ne obitelj mojem poslu.

Ponekad to zahtijeva poprilično logistike, ali upravo tako želim.

Sada je stigao rujan, a s njim i trenutak kada ponovno otvaram rokovnik, planiram, zapisujem, precrtavam, premještam… i polako shvaćam što bih sve zapravo trebala ugurati u onih nekoliko sati dok su djeca u školi i vrtiću. 😊

Sada ponajprije slažem termine tečajeva

Jedna od prvih stvari kojima se sada bavim jesu tečajevi slikanja i crtanja za djecu.

Postupno pišem roditeljima djece koja su dolazila k meni već prošle školske godine i provjeravam koji im termini odgovaraju ove godine.

Nekima je raspored ostao sličan, drugima se potpuno promijenio. Tu su nove izvannastavne aktivnosti, drukčije vrijeme završetka nastave, produženi boravak i druge obveze.

A ja sada sve to pokušavam posložiti.

Moj mali rujanski Tetris, svake godine iznova. 😊

Ujedno mi se tijekom ljeta javilo mnogo novih zainteresiranih za tečajeve, što me neizmjerno veseli.

Ako ste, dakle, među onima koji su mi već pisali i još čekaju konkretan termin, nisam zaboravila na vas. 🤎

Samo vas molim za još malo strpljenja.

Najprije trebam provjeriti koji termini odgovaraju djeci koja su već dolazila k meni i sastaviti pojedine grupice. Zatim ću se, ovisno o slobodnim mjestima, postupno javljati i novim zainteresiranima.

Već se sada jako veselim što će atelijer opet biti pun slikarskih stalaka, boja, kistova, razgovora i onog divnog stvaralačkog nereda.

Tišina u atelijeru ponekad je doduše ugodna…

ali kada je pun djece i stvaranja, ima sasvim drukčiju energiju. 🤎

Narudžbe, slike i ponovno malo vremena za vlastito stvaralaštvo

Uz tečajeve se, naravno, vraćam i vlastitom radu.

Preda mnom su narudžbe koje trebam dovršiti, druge dogovorene slike i, naravno, moje vlastite ideje.

A njih, kao i uvijek, imam više nego vremena. 😊

Ponekad pomislim da bi mi trebao još jedan atelijer, još jedan par ruku i, idealno, još nekoliko dodatnih sati u danu.

Ali možda je upravo to dio stvaranja.

Neka ideja dođe i mora odmah van. Drugu čovjek mjesecima nosi u glavi. A onda postoje i one koje polako prerastaju u nešto mnogo veće.

Upravo jednu takvu sada i ja nosim u glavi.

Pripremam nešto novo

Uz tečajeve, narudžbe i vlastito stvaralaštvo pripremam i jedan novi projekt.

Za mene je vrlo osoban i već neko vrijeme postupno nastaje u meni.

Zasad o njemu ne želim otkriti baš sve. Ne zato što bih vas htjela držati u neizvjesnosti. 😊

Mislim da neke stvari prvo trebaju dobiti svoj oblik prije nego što ih podijelimo s drugima.

Ali mogu otkriti da će biti povezan s onim što mi je u stvaralaštvu vjerojatno najbliže.

Sa slikama, ljudima, njihovim pričama i uspomenama koje ne želimo pustiti da nestanu.

To je ideja koja mi je zaista bliska. Ako u nju uspijem pretočiti sve što sada nosim u glavi i srcu, vjerujem da će iz nje nastati nešto lijepo.

Kad dođe pravi trenutak, sigurno ću vam reći mnogo više o projektu. 🤎

A čeka nas još i Mallorca

Barem ovdje na blogu. 😊

O našem ovogodišnjem odmoru svakako ću napisati zaseban članak.

Osim toga, ovaj put to nije bio sasvim običan obiteljski odmor.

Naši dečki, naime, uopće nisu znali da ćemo letjeti na Mallorcu.

Cijelo smo vrijeme to držali u tajnosti kao iznenađenje za njih.

Kako smo sve osmislili, što su dečki mislili da će se dogoditi, kada su shvatili da nekamo idemo, kada su saznali kamo i kakva je bila njihova reakcija, ipak ću ostaviti za zasebnu priču.

Jer ova priča svakako zaslužuje vlastiti članak. 😊

Pisat ću vam i o tome kakva je bila Mallorca s djecom, što nas je iznenadilo, što smo zavoljeli i što možda nije ispalo baš onako kako smo zamišljali.

I, naravno, bismo li se onamo ikad ponovno vratili.

Mali nagovještaj?

Bismo. 🤎

Rujan je za mene poput drugog siječnja

Posljednjih godina sve više shvaćam da za mene nova godina ne počinje samo prvog siječnja.

Druga mala „nova godina” uvijek dolazi u rujnu.

Djeca se vrate u školu i vrtić, na hladnjaku se pojave novi rasporedi, počnu izvannastavne aktivnosti i ujutro ponovno zvoni budilica. Rokovnik, koji je tijekom ljeta bio nešto prazniji, odjednom se počinje brzo puniti.

Uz sve to i ja se vraćam svojoj rutini.

Ponovno kreću tečajevi, čekaju me narudžbe, a postupno se želim posvetiti i novim slikama.

Uz to pripremam svoj novi projekt, voljela bih opet više pisati ovdje na web-stranici, a u glavi imam još mnogo ideja. Za neke ni sama još ne znam kamo će me na kraju odvesti.

I zapravo se svemu tome veselim.

Ne moram već u prvom tjednu rujna imati savršeno isplaniranu cijelu sljedeću godinu.

Dovoljno je ponovno pronaći svoj ritam.

Odvesti djecu kamo trebaju ići, otvoriti vrata ateljea, skuhati si kavu i uzeti kist u ruku.

I nastaviti ondje gdje sam stala prije ljeta.

Evo me opet. 🤎

I zaista me zanima što će sve tijekom sljedeće školske godine nastati u mom ateljeu.

Kristýna