Kad slika nema lice, a ipak priča priču

„Ja ne razumijem apstrakciju.“

To je rečenica koju u svom ateljeu čujem prilično često.

A znate što?

Uvijek se samo nasmiješim. Jer ne mislim da apstraktnu sliku moramo razumjeti. Mnogo je važnije ono što u nama probudi.

Možda me upravo zato apstraktno slikarstvo toliko fascinira.

Svatko u slici vidi nešto drugo

Pred njom stoje dvije osobe.

Jedna kaže da vidi mirno more pri zalasku sunca.

Druga u istim tim bojama otkriva oluju ili uspomenu na djetinjstvo.

I nijedna nije u krivu.

Apstraktna slika, naime, nema samo jedan točan odgovor. Ne daje nam upute što trebamo misliti. Ostavlja prostor našoj mašti, emocijama i uspomenama.

Upravo je u tome njezina čar.

Slika ne mora nešto prikazivati da bi nešto rekla

Kada slikam portret, cilj mi je dočarati osobu.

Kada slikam apstrakciju, nastojim dočarati osjećaj.

Ponekad je to radost.

Drugi put mir, hrabrost, energija ili razdoblje koje čovjek upravo proživljava.

Emocije se ne mogu uvijek naslikati kroz lice. Ponekad ih mnogo bolje dočaraju boje, slojevi ili izražena tekstura stvorena kistom i slikarskom špahtlom.

I zato me apstraktno stvaralaštvo uvijek iznova privlači.

Svaki sloj ima svoje značenje

Kada apstraktnu sliku pogledate izbliza, možda otkrijete nešto što se izdaleka uopće ne vidi.

Nježne poteze kista.

Izražen trag slikarske špahtle.

Boju koja namjerno tek blago proviruje ispod sljedećeg sloja.

Slučajne prskotine boje.

A upravo ti detalji daju slici dubinu.

Dok slikam, nikamo ne žurim. Neke slojeve ostavljam da se osuše, druge ponovno prekrivam. Ponekad se slici vraćam nekoliko dana jer osjećam da joj još nešto nedostaje.

To je proces koji se ne može požuriti.

Pustite sliku da nakratko progovori

Kad dođete u galeriju ili atelje, pokušajte si postaviti mali izazov.

Nemojte stajati pred slikom samo nekoliko sekundi.

Zadržite se malo dulje.

Obratite pozornost na boje, teksture i svjetlo. Pokušajte si postaviti jednostavno pitanje:

Kakav osjećaj ova slika budi u meni?

Nemojte tražiti točan odgovor.

Jer on ne postoji.

A upravo je u tome ljepota apstraktne umjetnosti.

Umjetnost nije zagonetka

Ne morate prepoznati što slika prikazuje.

Ne morate tražiti skriveno značenje ni složenu simboliku.

Dovoljno je da vas na trenutak zaustavi.

Da vas potakne na razmišljanje.

Da u vama probudi uspomenu, emociju ili osjećaj koji možda dugo niste osjetili.

Tada je ispunila svoju zadaću.

Zato volim apstraktno slikarstvo

Svaka moja slika nastaje drukčije.

Ponekad prvi potezi kista vode cijelu priču.

Drugi put sliku oblikuju slikarska špahtla, nanošenje boje u slojevima ili slučajnost koju odlučim sačuvati.

I upravo zato nikad ne nastanu dvije iste slike.

Baš kao što ne postoje dvije osobe s istom pričom.

Možda upravo zato vjerujem da apstraktna slika ne mora imati lice da bi mogla pripovijedati.

Dovoljno je da može nešto probuditi u onome tko je promatra.