Kad slika pronađe svoj dom

Nedavno sam predala još jednu sliku po narudžbi. I moram priznati da se od nekih slika doista teško rastati.

Od prvog poteza kistom znala sam da će ova biti posebna. Odabrala sam zemljane tonove – nijanse smeđe, bež, crne i nježne narančaste naglaske. To su boje koje na mene djeluju smireno, elegantno i bezvremenski. Prostor mogu učiniti ugodnijim, a istodobno u sebi nose mnogo emocija.

Upravo sam zato toliko uživala u ovoj slici. Slikala se gotovo sama. Svaki se sloj prirodno nadovezivao na prethodni i doista sam uživala u cijelom procesu. Postoje trenuci kada čovjek izgubi pojam o vremenu i prepusti se samo bojama, teksturi i vlastitoj intuiciji. Upravo zbog tih trenutaka toliko volim svoj posao.

Apstraktno slikarstvo za mene je sloboda. Nikada unaprijed ne znam točno kamo će me odvesti sljedeći potez kistom. Zato je svaka slika original koji nikada više neće nastati na potpuno isti način.

Uz ovu sliku veže me još jedna lijepa uspomena. Prije nego što je njezina nova vlasnica došla po nju, moj su atelje posjetila dva različita kupca. Obojica su zastala pred njom i gotovo istim riječima upitala me je li na prodaju. Morala sam im s osmijehom odgovoriti da već ima svojeg vlasnika. Priznajem da me to neizmjerno razveselilo. To je onaj trenutak kada shvatim da slika može doprijeti ne samo do osobe za koju je nastala nego i do nekoga sasvim drugog.

A upravo je to za mene najveća nagrada.

U trenutku kada predajem sliku, moj posao zapravo ne završava. Naprotiv. Počinje njezina nova priča. Postaje dio doma, svakodnevice i uspomena svojeg vlasnika.

Od srca hvala na povjerenju. Vjerujem da će donositi radost još mnogo godina i da će njezina vlasnica svaki put kada je pogleda u njoj pronaći nešto novo.