Ovaj je vikend bio upravo razlog zašto sve ovo radim.
U mojem ateljeu u Berounu održan je vikend-tečaj crtanja portreta olovkom prema fotografiji. I premda bih mogla pisati o tehnikama, proporcijama ili sjenčanju… istina je da je taj vikend prije svega bio posvećen nečemu sasvim drugom.
Okupile su se kod mene tri divne žene.
Svaka drukčija. Svaka sa svojom pričom.
Pune životnog iskustva, emocija i nevjerojatne dubine.
I upravo se to odrazilo i u njihovim crtežima.
Naučiti „vidjeti”
Mnogi misle’ da ne znaju crtati.
Ali često nije stvar u tome da „ruka zna”…
nego u tome da naučimo vidjeti.
Tijekom vikenda vodila sam ih korak po korak.
Pokazivala sam im kako drukčije gledati portret.
Kako podijeliti lice na dijelove, kako opažati proporcije, sjene, svjetlo.
Kako prestati crtati „oko kao oko”…
i početi crtati ono što doista vidimo.
I u tom se trenutku počinje događati preokret.
Onaj trenutak kad pomisliš: „Jesam li ovo stvarno ja nacrtala?”
To obožavam.
Onaj trenutak kad pogledaš svoj crtež i prvi put shvatiš da to nije slučajnost.
Da sve ima smisla.
Da izgleda kao stvarna osoba.
I upravo se to dogodilo.
Kad pogledate fotografije s tečaja, vidjet ćete taj napredak.
Ne nakon tjedana. Ne nakon mjeseci.
Nego za samo nekoliko sati.
I to me nikada neće prestati fascinirati.
Nije riječ samo o crtanju
Taj vikend nije bio posvećen samo portretima.
Bio je posvećen dijeljenju.
Pričama.
Trenucima u kojima vrijeme uz crtanje stane i čovjek je jednostavno ovdje i sada.
I neizmjerno sam zahvalna što mogu biti dio toga.
Što mogu prenositi svoja iskustva drugima.
I što mi se vraćaju ljudi koji žele’ stvarati, isprobati nešto novo… ili se jednostavno nakratko odmoriti od svega ostaloga.
Hvala 🤎
Hvala tim trima ženama na povjerenju.
Na njihovoj otvorenosti, energiji i pričama koje su ostale ovdje s nama.
A ako i tebe privlači da pokušaš…
možda je pravo vrijeme za početak.











